NEOPOZIVOST l NEOTUĐIVOST VAKUFA

Vijestii iz medžlisa

     Vakuf je veoma važna ustanova islamskog socijalnog i imovinskopravnog sistema. U okrilju Šerijata je nastala, razvijala se i op­stala sve do današnjih dana, odolijevajući raznim izazovima, nasr­tajima, uzurpacijama, nacionalizacijama i pokušajima bukvalne eliminacije i likvidacije. Tokom svoje duge povijesti vakuf je odi­grao nemjerljivo veliku ulogu na planu odgojno-obrazovnog, znanstvenog, socijalnog, zdravstvenog, ekonomskog i sveukupnog islamskog progresa i razvoja. Čak su cijela naselja i gradovi nasta­jali i razvijali se zahvaljujući ovoj islamskoj ustanovi. Iz različitih razloga, nekada onih političke prirode, a najčešće onih proisteklih iz običnih, prizemnih, sebičnih, ličnih interesa pojedinaca i grupa vakufi su bili predmetom čestih ataka, uzurpacija, otimačina i pljački. Često su iza takvih nelegalnih i nelegitimnih aktivnosti sta­jale i pojedine države, režimi i vladajući establišment. Pitanje vaku­fa i vakufske imovine bilo je u mnogo slučajeva predmetom međudržavnih sporova i međunarodnih mirovnih ugovora.[1]

     Ovo pitanje danas ponovo izbija u žižu interesovanja i prelamanja različitih interesa, ali ovaj put na unutrašnjem planu. Komu­nističke su vlasti u prethodnoj državi vjerovatno računale da će Zakonom o nacionalizaciji “na zakonit način” zauvijek “riješiti” pi­tanje vakufa i vakufske imovine (i drugih sličnih institucija i usta­nova). Međutim, danas nakon osamostaljivanja Bosne i Hercego­vine i aktualizacije restitucije, pitanje vakufa i restitucije vakufskih dobara, osobito stanova i poslovnih prostora, ponovo postaje kamenom spoticanja i sporenja između države, kao uzurpatora i navodnog vlasnika, s jedne strane, trenutnih korisnika vakufske imovine koji je žele privatizirati i tako kapitalizirati posljedice prethodne uzurpacije, s druge strane, te Islamske zajednice, odnosno Vakufs­ke direkcije, kao legitimnog zaštitnika vakufskih dobara i upravitel­ja njene imovine, s treće strane. Naime, kao što je poznato, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine ponudila je Parlamentu Federacije na usvajanje prijedlog Zakona o restituciji, kojim se predviđa, između ostalog, pravo trenutnih korisnika vakufskih stanova da privatiziraju te stanove otkupljujući ih po bizarno malim cijenama, a država bi, shodno tom prijedlogu Zakona, ponudila Islamskoj za­jednici certifikate za koje se, jasno je to svima, ne može na slobod­nom tržištu kupiti nijedna, a kamoli isti broj adekvatnih stambenih jedinica, koje bi predstavljale zamjenu za privatizirane vakufske stanove i poslovne prostore, čime se, prema pozitivnim zakonskim propisima, trajno gase ovi vakufi. Ovakvo “rješavanje” vakufskog pitanja sugerirao je i OHR.[2] Posve se sigurno može reći da se ovak­vi nasilnički zakoni i nelegalne odluke države ne mogu prihvatiti sa šerijatskopravnog stajališta, niti sa stajališta odbrane principa ljuds­kih prava, nepovredivosti privatne svojine i zakonom zagarantira­nog slobodnog raspolaganja njome, uključujući i slobodu uvakufljavanja (zavještanja) imovine, te nepovredivost takve odluke. A kako Islamska zajednica temelji svoje postojanje i aktivnosti na is­lamskim propisima, a što je zapisano i u njenom Ustavu, to ona ne samo da ne bi smjela pristati na takve štetne transakcije, nego je dužna boriti se svim svojim snagama i mogućnostima protiv takvih nasilničkih akata. U protivnom, ona bi izgubila mnogo od vjerodos­tojnosti legitimnog zaštitnika i nadzornika vakufa i vakufskih doba­ra[3], a to bi imalo dalekosežne negativne posljedice po vakufska do­bra u Bosni i Hercegovini općenito, a u pogledu novih uvakufljenja, na koja treba motivirati i podsticati muslimane, po­sebno. A da i ne spominjem vakufe u srpskom entitetu u BiH. Jer, ako se bošnjačka vlast tako nepravedno i nasilnički odnosi prema vakufima, šta onda možemo očekivati od vlasti koja je prema isla­mu i muslimanima neprijateljski nastrojena, poput one koja ih je i nacionalizirala i uzurpirala.

     Ovdje treba napomenuti da trenutni korisnici vakufskih dobara, čije je korišćenje posljedica nasilničke nacionalizacije i državne uzurpacije, a koji žele privatizirati vakufska dobra znajući da se radi o vakufima, umjesto da traže od države druge stanove, ako na to imaju pravo, ne zaslužuju pažnju i brigu Islamske zajednice, os­obito ako insistiraju na privatizaciji vakufskih stanova, jer rade di­rektno protiv institucije vakufa, a time i protiv same Zajednice. Pažnju zaslužuju samo oni koji pristaju i podržavaju naturalnu restituciju vakufske imovine i koji pristaju na regulisanje zakupnog odnosa sa nadležnom islamskom, odnosno vakufskom instancom, te da svoju stambenu problematiku rješavaju uz pomoć države, a ne preko leđa vakufa.

Pojam, smisao i definicija vakufa

     Uvakufljenje (vakf) je dozvoljen, pohvalan i neopoziv dobročini pravni posao. Ova šerijatskopravna institucija svoje uporište i legit­imitet crpi iz etičkih smjernica Kur’ana,[4] Poslanikova, a.s., Sunneta,[5] tradicije i konsenzusa prve generacije muslimana.[6]

     Uvakufiti nešto znači, prema odabranoj definiciji islamskih prav­nika,[7] zabraniti raspolaganje vlasništvom nad uvakufljenim predme­tom, kojim se može koristiti uz zadržavanje njegove supstance, i usmjeriti njegovu korist i plod u neku, šerijatski legitimnu, dobrot­vornu svrhu. Neki pravnici, poput imama Ebu Jusufa i Muhammeda, formulišu ovo značenje kao “uzapćenje i stavljanje predmeta, for­malnopravno, u Allahovo vlasništvo…” Postoje i druge definicije, poput one koja se pripisuje imamu Ebu Hanifi, prema kojoj je vakuf “uzapćenje predmeta u vlasništvu vakifa i usmjeravanje njegove ko­risti u dobrotvorne svrhe”,[8] ali su one osporljive, jer su oprečne prav­noj prirodi i suštinskim odrednicama ove ustanove. Izgleda da je za imama Ebu Hanifu bilo nepojmljivo (ili neprihvatljivo) da neka stvar izađe iz nečijeg vlasništva, a da pritom ne uđe niučije vlasništvo. Stoga on smatra da vakuf ostaje u vlasništvu vakifa, izuzev u slučaju presude kadije o neopozivom uvakufljenju, uvakufljenja za džamiju (mesdžid) i uvakufljenja vezanog za smrt vakifa, kada ono zadobija tretman, a shodno tome i sve konsekvence, testamenta.[9] Međutim, na stanovitu nesigurnost u njegovoj karakterizaciji i određenju pravne prirode ove ustanove ukazuje i činjenica da on nekada vakuf upoređuje sa posudbom, a nekada sa zavjetom. Kada ga poredi sa po­sudbom smatra da vakif nije obavezan udijeliti plodove vakufa u namijenjenu svrhu ni moralno (dijaneten) ni pravno (kadaen). A kada ga poredi sa zavjetom smatra da je obavezan to učiniti moralno, ali ne i pravno. Otuda on zastupa mišljenje da je vakuf opoziv (od strane vakifa) izuzev u spomenuta tri slučaja. On ustvari zastupa mišljenje o zadržavanju vlasništva kako bi lišio vakuf svojstva neo­pozivosti, za razliku od njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, koji zastupaju mišljenje o izlasku uvakufljene stvari iz vlasništva va­kifa kako bi time potvrdili svojstvo neopozivosti.[10] Skoro svi ostali pravnici, uključujući i Ebu Hanifine najistaknutije učenike Ebu Jusu­fa i Muhammeda,[11] stoje na stanovištu da uvakufljena stvar izlazi iz vlasništva vakifa i prelazi u vlasništvo vakufa kao pravnog lica.[12] Ali kako i pravno lice obično ima svoga vlasnika, Ebu Jusuf i Muhammed su lucidno naznačili u svojoj definiciji da vakuf prelazi u vlasništvo Uzvišenog Allaha (u apsolutnom i relativnom smislu), što definitivno razrješava nedoumicu Ebu Hanife, lišavajući njegovo mišljenje pretpostavke na kojoj je ono bazirano, a to je postojanje imovine bez formalnog titulara. Bez obzira na utemeljenost i prih­vatljivost mišljenja ove dvojice eminentnih Ebu Hanifinih učenika u pogledu neopozivosti vakufa, hanefijski su pravnici u kasnijem periodu, povodeći se sa željom da se ne suprotstave izravno mišljenju svoga imama u praksi, posegnuli za institutom fingiranog sudskog spora u kojem vakif nakon uvakufljenja simulira želju za odustajan­jem od vakufa, dok u stvarnosti želi sudsku verifikaciju uvakufljenja, čime ono postaje neopozivo i prema njegovu mišljenju, a što pred­stavlja eklatantan primjer formalističkog pristupa koji se mogao izb­jeći prihvatanjem utemeljenog mišljenja spomenutih učenika i većine islamskih pravnika o neopozivosti vakufa. Drugim riječima kazano, pitanje neopozivosti uvakufljenja treba odvojiti od administrativno-tehničke procedure registracije i zavođenja u sudske registre.

Pravne posljedice uvakufljenja

     Kao i svaki pravni posao, uvakufljenje izaziva određene pravne posljedice. O tome postoje različita mišljenja islamskih pravnika.

     Rezimirano, pravne posljedice uvakufljenja ogledaju se u sljedećem:

1. Prestanak vlasništva vakifa nad uvakufljenim predmetom.

2. Neopozivost vakufa.

3.  Obaveznost davanja koristi i plodova vakufa namijenjenom korisniku, na koje on polaže pravo, moralno i pravno, našto uka­zuje i dužnost korisnika vakufa da daje zekat na ubrane plodove. Neopozivost podrazumijeva zabranu raspolaganja kojim se prenosi vlasništvo, s naplatom ili bez nje, i zabranu nasljeđivanja.

     Ovo je mišljenje većine hanefijskih, šafijskih i hanbelijskih pravnika.

     Prema mišljenju malikijskih pravnika pravne posljedice uva­kufljenja svode se na dvije stvari:

1. Neopozivost vakufa.

2.  Obaveznost davanja koristi i plodova vakufa moralno i prav­no.

     Imam Ebu Hanifa i njegov učenik Zufer smatraju da uvakufljenje nema pravnih posljedica u pogledu vlasništva nad predmetom uva­kufljenja kao i u pogledu neopozivosti izuzev u gore spomenuta tri slučaja.

Neopozivost i neotudivost vakufa (luzumu’l-vakfi)

     Jasno je iz gore rečenog da većina pravnika hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatraju neopozivost va­kufa jednom od posljedica uvakufljenja. Ova posljedica nastupa sa­mim činom uvakufljenja (ukoliko su ispunjeni svi potrebni uvjeti) i ona ne ovisi o sudskoj presudi. Međutim, treba napomenuti da neo­pozivost uvakufljenja u našim uvjetima ovdje, prije predviđene administrativno-sudske procedure spada u sferu moralne obaveze, jer ne postoji instrument i mehanizam prinudne sudske primjene šerijatskopravne norme. No, i sami osjećaj moralne obaveze dovršenja pravnog posla uvakufljenja dovoljan je podsticaj istins­kom vjerniku da ne odustane i opozove ono što je šerijatskopravno neopozivo.

     Neopozivost vakufa znači zabranu opozivanja vakufa, njegova poništavanja, ili prenošenja vlasništva nad uvakufljenim predme­tom putem ugovora ili nasljeđivanja. Velika većina islamskih prav­nika (džumhur), sukladno mišljenju o neopozivosti vakufa, za­branjuju raspolaganje uvakufljenim predmetom, s bilo koje strane ono dolazilo, na način koji rezultira privatizacijom vakufa trenutno, ili u perspektivi. Stoga se mora biti krajnje obazriv i oprezan, u svjetlu izrečene konstatacije, u vezi sa određenim vrstama zakupnog odnosa poznatim kao mukata[13] i idžaretejn vakuf,[14] koje su u prošlosti bile jedno od glavnih sredstava otuđivanja i uzurpacije va­kufa i pokušaja nelegalnog transfera vlasništva nad uvakufljenim dobrima.

     Na neopozivost vakufa ukazuju brojni tradicionalni i racionalni dokazi od kojih ću spomenuti samo neke. U hadisu koji govori o Omerovu uvakufljenju[15] spominje se izričit uvjet: “Ne može se prodati, pokloniti, ni naslijediti”, koji podrazumijeva ovu neopozivost. Stoga ga je Omer realizirao pokoravajući se Poslanikevoj, a.s., zapovijesti, pa je uvjetovao isti uvjet u svom vakufu obznanivši ga pred istaknutim ashabima. Budući da ovaj uvjet predstavl­ja pojašnjenje suštine uzapćenja (mahijetu-t-tahbis), nije dopušten prelazak vakufa u privatno vlasništvo, trenutno ili u budućnosti, kakav god bio način njegova stjecanja, putem pravnog posla ili nasljeđivanjem, jer to protivriječi suštini uzapćenja koje opet pred­stavlja supstanciju pojma vakufa u šerijatskopravnom smislu. Ne može nešto postojati uz ono što mu je oprečno.[16] Bit uzapćenja je, dakle, zabrana raspolaganja na način koji podrazumijeva otuđenje vakufa i prijenos vlasništva bilo kome, kao i zabranu nasljeđivanja vakufa, tako da je nemoguće da on prijeđe u individualno vlas­ništvo. Uzapćenje (tahbis) odnosi se na raspolaganje, našto ukazuje

izričit uvjet. Namjera Zakonodavca u tom pogledu je jasna. Ne može se onda ustvrditi[17] da se time misli na uzapćenje predmeta uvakufljenja u vlasništvu vakifa kako ne bi izašao putem uvakufl­jenja iz njegova vlasništva, kako to tvrde pojedini pravnici.

     Neki pravnici osporavaju argumentovanje neopozivosti uva­kufljenja ovim hadisom isticanjem primjedbe da je spomenuti uvjet (šart) (“Ne može se prodati, pokloniti ni naslijediti”) izrekao Omer r.a., a ne Poslanik, a.s., našto ukazuju neka predanja u kojima se ove riječi pripisuju Omeru, pa se u tom slučaju postupilo prema spomenutom uvjetu kao uvjetu samoga vakifa (šartu’l-vakif), te je dosljedno tome neopozivost i trajnost u Omerovu uvakufljenju posljedica uvažavanja uvjeta vakifa, a ne teksta Zakonodavca. Međutim, spomenuto osporavanje je neosnovano budući da postoje različita predanja, od kojih su neka i u Sahihajnu,[18] u kojima se ovaj uvjet izričito pripisuje Zakonodavcu. Poslanik, a.s., naredio je Omeru, a on se pokorio toj naredbi. U tom smislu imam Ševkani[19] ističe da nema oprečnosti između tih različitih verzija, jer je moguće pomiriti ih tumačenjem da je Omer iskazao taj uvjet nakon što mu je to naredio Poslanik, a.s. Neki su ga pripisali Omeru, jer ga je on izrekao izvršavajući Poslanikovu, a.s., naredbu.

     Na neopozivost vakufa ukazuje i uvakufljenje bunara zvanog Ruma od Osmana, r.a., nakon što je Poslanik, a.s., navijestio nagra­du u Džennetu onome ko ga kupi i uvakufi. Osman ga je kupio i učinio vakufom za muslimane tako da ga on može koristiti kao je­dan od njih.[20] Pravo na korišćenje vode iz ovog bunara imao je kao i ostali muslimani, a ne u svojstvu vlasnika. Da je vakuf opoziv, bunar ne bi izašao iz njegova vlasništva, ne bi izgubio ovlasti nad njim i ne bi zaslužio izvor u Džennetu kao kompenzaciju za njeg. Ovo ukazuje da je vakuf Allahu drago i trajno neopozivo djelo.

     Na ovo ukazuje i činjenica da nije povijesno zabilježeno da je ijedan od ashaba poništio svoje uvakufljenje i odustao od njeg, što se tumači kao njihov konsenzus u pogledu neopozivosti vakufa.[21]

     Zastupnici ovoga mišljenja obrazlažu neopozivost vakufa i ra­cionalnim dokazom, a to je analogija na uvakufljenje za džamiju (mesdžid). Jednoglasno je mišljenje da je uvakufljenje za džamiju (mesdžid) neopozivo. Zemljište na kojem je ona sagrađena izlazi iz vlasništva vakifa i ne prelazi u bilo čije ljudsko vlasništvo, već os­taje uzapćeno i vezano za namjeravano pobožno djelo, pa je ana­logno tome takav slučaj i sa ostalim vrstama vakufa. Zajednički za­konski razlog (‘illa džami’a) jeste namjera činjenja pobožnog djela.

     Također, i sam motiv uvakufljenja podrazumijeva njegovu neopozivost, kao što podrazumijeva i prestanak vlasništva vakifa nad uvakufljenim predmetom. Primjedba da potreba za kontinuitetom sevapa ne povlači za sobom neminovno zabranu raspolaganja, jer bi u tom slučaju uvakufljenje bilo kvalificirano kao obavezan prav­ni posao (vadžib), a ono je samo pohvalno (mendub) ne stoji. Jer, vakuf, u osnovi svoga uzakonjenja, predstavlja pobožno djelo učinjeno isključivo u ime Allaha. Načela Šerijata nalažu zabranu odustajanja od pobožnih djela i dobročinstava, našto ukazuju riječi Uzvišenog: …i ne ništite djela svoja! (XLVII/33), iz poštovanja prema Uzvišenom Allahu. A veličanje Uzvišenog kategorička je šerijatska intencija. Poslanikove, a.s., riječi: “Kada umre čovjek prestaju i njegova djela, osim u tri slučaja: u slučaju trajne sadake (sadaka džarija)…”, sugeriraju ovo, jer je ona osnovana radi zadobijanja Allahova zadovoljstva. Imam Ševkani veli: “Ova sintagma ukazuje na neopozivost uvakufljenja i njegovu neponištivost. Jer, da je dopušteno njegovo poništenje, vakuf bi bio privremena, prekinuta sadaka (sadaka munkati’a), a hadis ju opisuje kao trajnu (sada­ka džarija).”[22] Što se tiče izjave da je uvakufljenje samo pohvalno djelo (mendub), to nije sporno, ali prije ulaska u taj pravni posao, tj. prije zasnivanja vakufa, a ne s obzirom na pravnu posljedicu. Pa ko osnuje vakuf, radi Allahova zadovoljstva, svojom slobodno izraženom voljom, sam je sebe obavezao, šerijatskopravno, na nje­gove pravne posljedice, ukljućujući i njegovu neopozivost, iz poštovanja prema Uzvišenom Allahu.[23]

     Imam Ebu Hanifa, a slijedi ga u tome i njegov učenik Zufer, zastupa mišljenje o opozivosti vakufa i njegovom zadržavanju u vlasništvu vakifa.[24]

     Svoje mišljenje argumentira tradicionalnim i racionalnim do­kazima. Smisao tradicionalnih dokaza, koji su prijeporni s obzirom na njihovu autentičnost, svodi se na to da su hadisi koji govore o uvakufljenju u oprečnosti sa ajetima koji sadrže propise o nasljeđivanju. Naime, nakon što su objavljeni ajeti o nasljeđivanju. Poslanik, a.s., rekao je, kako prenosi Ibn Abbas, r.a.: “Nema zadržavanja (uzapćenja) imovine nakon objavljivanja sure En-Nisa’. (Bilježi ga Bejheki) U drugom rivajetu od Ibn Abbasa, r.a. navodi se: “Čuo sam Allahova Poslanika, a.s., kako zabranjuje zadržavanje imovine.” {Bilježi ga Tahavi) Misli se na zadržavanje imovine i sprečavanje da pređe u svojinu nasljednika. Ako su posl­jedice uvakufljenja neopozivost vakufa, zabrana raspolaganja uva­kufljenim predmetom, prestanak vlasništva vakifa nad njim i neprelazak istog u svojinu vakifova nasljednika, onda sve ovo znači i podrazumijeva blokadu sistema nasljeđivanja koji je odredio Uzvišeni Allah (habs ‘an feraidillah) i sprečavanje nasljednika da ostvare svoja prava, a to je zabranjeno navedenim hadisom.

     Međutim, argumentacija spomenutim hadisom sporna je iz više razloga.

1. Hadis se osporava s obzirom na njegovu autentičnost. Naime, u lancu prenosilaca postoje dvojica prenosilaca (Ibn Lehi’a i nje­gov brat ‘Isa) koji nisu pouzdani.[25] Takav hadis ne može oponirati hadisu koji govori o Omerovu vakufu, koji su zabilježile relevantne hadiske zbirke, a koji ukazuje na neopozivost vakufa.

2.  Pod pretpostavkom njegove autentičnosti, hadis ne ukazuje na zabranu uvakufljavanja niti na njegovu opozivost. Jer, vakif ras­polaže svojom imovinom za svoga života, a u to vrijeme nasljednik još uvijek ne polaže pravo na tu imovinu, pa da se kaže kako uvakufljenje blokira ustanovu nasljeđivanja. Nasljednikovo se pravo veže za imovinu u dva slučaja:

1.  U slučaju smrti ostavitelja.

2.  U slučaju smrtne bolesti vlasnika imovine. U ovom drugom slučaju vlasnik ima pravo raspolagati trećinom svoje imovine, koju može uvasijetiti, darovati, ili uvakufiti.

3. Kada bi uvakufljenje za života vakifa blokiralo nasljeđivanje, i stoga bilo zabranjeno, isti bi princip važio i za ostale dobročine poslove poput darovanja, sadake, testamenta i sl., a to niko od is­lamskih pravnika nije rekao. Analogno tome isti propis važi i za uvakufljenje.

4. Hadis je moguće uskladiti sa hadisima koji govore o neopozivosti vakufa i na drugi način. Naime, moguće je da se smisao hadisa odnosi na motiv uvakufljenja, tj. da se njime zabranjuje uva­kufljenje iza koga se krije namjera nanošenja štete nasljednicima i njihovo onemogućavanje da naslijede imovinu onako kako je to Allah odredio, a ne želja da se postigne Njegovo zadovoljstvo ovim dobročinim djelom. Hadis, dakle, zabranjuje zloupotrebu ustanove uvakufljenja radi nanošenja štete nasljednicima, štiteći čistotu njegova motiva. Na taj se način eliminira i nadvladava eventualno protivrječje između navedenih hadisa.

     Sljedbenici ovog mišljenja pozivaju se, također, na riječi Posla­nika, a.s.: “Uzapti predmet!” Kažu da se ovim misli na uzapćenje uvakufljene stvari u svojini vakifa, a to podrazumijeva opozivost uvakufljenja, jer nije poznato u Šerijatu da se sprečava vlasnik da raspolaže svojom imovinom.

     Međutim, takvo tumačenje oprečno je namjeri Zakonodavca, jer se u drugoj verziji navodi: “Uzapti osnovnu stvar tako da se ona ne može prodati, pokloniti niti naslijediti.” Ovo je pravo značenje uzapćenja. Namjera Zakonodavca je blokiranje raspolaganja uvakufljenim predmetom na način koji vodi njegovoj privatizaciji, a ne cementiranje i konzerviranje svojine vakifa nad njim. Poznato je pravilo u hadisu da različiti rivajeti (verzije hadisa) pojašnjavaju jedni druge. Tako su hadis shvatili i ashabi primjenjujući ga prili­kom svojih uvakufljenja.

     Dokazi koje iznose sljedbenici mišljenja o opozivosti vakufa od strane vakifa fokusiraju se na potvrdu svojine vakifa nad uvakufljenim predmetom. Ukoliko se to potvrdi, smatraju oni, onda uva­kufljenje nije neopoziv pravni posao, usljed međuzavisnog odnosa između zadržavanja vlasništva i opozivosti uvakufljenja.

     Zabrana raspolaganja uvakufljenim predmetom podrazumijeva prestanak svojine vakifa. U protivnom, ta svojina bi bila bez svoje najvažnije karakteristike, slobode raspolaganja, što bi predstavljalo pravni presedan. Jer vlasništvo nije apstraktna norma, već je usta­novljena radi zaštite interesa prije svega vlasnika, pa su ono i in­teres vlasnika povezani pravno i faktički.

     Također, ističu zastupnici ovog mišljenja, vakif ima specijalno ovlaštenje postavljanja i smjenjivanja mutevelija i nadzornika va­kufa, kao i određivanja načina distribucije prihoda i plodova vaku­fa ako to uvjetuje. Nije utvrđeno da on crpi ovo svoje specijalno ovlaštenje osim iz svoga vlasništva. Dakle, tvrde oni, njegov osnov je njegovo postojano vlasništvo nad uvakufljenim predmetom. Ako je njegovo vlasništvo postojano, onda uvakufljenje nije neopoziv pravni posao zbog uske povezanosti ove dvije kategorije.[26] Drugim riječima kazano, zadržavanje vlasništva vakifa oprečno je i nespoji­vo sa neopozivošću uvakufljenja.

     Ova se argumentacija, odnosno obrazloženje stava o opozivosti uvakufljenja, osporava činjenicom da je specijalno ovlaštenje vaki­fa posljedica njegova vlasništva nad uvakufljenom imovinom prije uvakufljenja i uvjetovanja istog u vrijeme uvakufljenja. Kontinuitet ovog ovlaštenja nije uvjetovan kontinuitetom vlasništva nad uva­kufljenim predmetom, jer u protivnom uvakufljenje ne bi imalo svojih pravnih posljedica. Zadržavanje uvjetovanog specijalnog ovlaštenja posljedica je, dakle, ugovora, a ne vlasništva, i to shod­no odredbi Šerijata, jer se snaga obvezivanja crpi od Zakonodavca, a ne čiste ljudske volje.[27]

     Iz svega izloženog može se zaključiti da je uvakufljenje neopoziv dobročini, jednostrani pravni posao koji rezultira prenosom vlas­ništva nad uvakufljenim predmetom na vakuf kao pravnu osobu, i to odredbom Šerijata, kao i obavezom usmjeravanja prihoda i plodova vakufa u namijenjene svrhe. Iako je uvakufljenje u osnovi pohvalan pravni posao njegova posljedica je neopozivost vakufa i obligatnost trošenja prihoda u namijenjene svrhe. Ova pravna osoba koja se zasniva odredbom Zakona, kao posljedica jednostrane izjave volje, neovisna je od fizičke osobe vakifa, uživaoca vakufa i supstance samog uvakufljenog predmeta. Ona ima neovisnu egzis­tenciju i samostalan pravni subjektivitet za koji se vežu prava i oba­veze vakufa koje zastupa njegov mutevelija (upravitelj) ili nadzor­nik.

     Shodno ovome, pretežnije je mišljenje većine islamskih pravni­ka (džumhur) da je uvakufljenje trajno neopoziv pravni posao koji ima za posljedicu transfer vlasništva na pravnu osobu vakufa, a ne njegovo poništavanje.

     Imam Ševkani kaže: “Nepobitna je istina da vakuf spada u do­bra djela koje nije dopušteno poništiti nakon njihova činjenja, ni vakifu niti ikome drugom.”[28]

Bilješke:


[1] Vidjeti: F. Karčić, Međunarodnopravno regulisanje vakufskih pitanja u Jugoslavens­kim zemljama, Anali GHB, IX-X, 1983, str. 141 – 153.

[2] U međuvremenu je prijedlog spomenutog Zakona bio povučen iz parlamentarne pro­cedure da bi nakon kozmetičke izmjene bio ponovo vraćen u Parlament.

[3] Rijaset Islamske Zajednice u BiH izdao je, kako je prenijela MINA, a objavio Prepor­od u broju 3/676, od l. 2. 2000. g., veoma važno Saopćenje u vezi predloženog Zakona o re-stituciji u kojem se konstatira da se 18. članom prijedloga Zakona o restituciji “ukida svetost institucije vakufa”, te da bi to proizvelo “pravni i moralni haos u kojem organi i institucije Islamske zajednice nisu spremni sudjelovati”. Ovo saopćenje je logično i očekivano, jer da je spomenuti prijedlog Zakona usvojen predstavljao bi presedan sa dalekosežnim posljedica­ma i dodatno bi iskomplicirao situaciju u vezi vakufa. Privatizacija vakufskih stanova bila bi kad tad osporena, jer se oni jednostavno ne mogu privatizirati legalnim putem makar takvu odluku donio Parlament.

[4] Poput riječi Uzvišenog: Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže… (Ali ‘Imran, 92) Kada je čuo ovaj ajet Ebu Talha je izrazio želju da uvaku-fi svoj najdraži dio imetka, zemljište zvano “Bejruha”‘.

[5] Navodi se veliki broj hadisa koji govore o pravnoj utemeljenosti institucije vakufa. Takav je hadis kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejrea da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Kada umre čovjek prestaje i njegovo djelo osim u tri slučaja: kada ostavi iza sebe trajnu sa-daku, ili nauku kojom se koristi, ili čestito dijete koje se za njega moli”. Trajna sadaka odno­si se na vakuf. Imam Ševkani veli: “Poslanikove a.s. riječi: “trajna sadaka” ukazuju na to da je vakuf neopoziv i da nije dozvoljeno poništiti ga”. (Nejlu’l-evtar, 6/27)

Takav je i čuveni hadis Ibn Omera u kojem se navodi da je Poslanik a.s. rekao Omeru, koji je želio uvakufiti zemlju u Hajberu: “Ako hoćeš uzapti glavnicu i daruj njene plodove”. Omer r.a. učinio ju je vakufom tako da se ona ne može prodati ni pokloniti niti naslijediti.” (Bilježi ga džema’a) Tirmizija veli: “Učenjaci postupaju prema ovom hadisu, a postoji i kon­senzus ashaba po tom pitanju”. (Sahihut-Tirmizi, 5/352-353.

[6] Općepoznato je da su se ashabi r.a. složili u pitanju šerijatskopravne utemeljenosti in­stitucije vakufa. Poznati ashab Džabir b. Abdullah veli: “Nije mi poznato daje neko od muhadžira i ensarija imao imetak, a da nije uvakufio dio svoga imetka, kao trajnu sadaku, tako da se on ne može nikada otkupiti ni pokloniti niti naslijediti”. (Mugni, 6/189)

[7] Vidjeti: Ebu Zehra, Muhadarat fi’1-vakfi, Daru’l-fikri’l-arebijji, 1391/1971.

[8] Vidjeti: Kemal b. Humani, Fethu’l-kadir, El-Matbe’a el-emirijja, 1316. h., 5/37.

[9] Vidjeti: Kasani, Bedai’us-sanai’, 11/1394/1974, 6/218; Ibn Abidin, Reddu’l-muhtar, Matbe’a ‘Isael-Babijj, 1386/1968, 4/338.

[10] Vidjeti: Durejni, Buhus mukarena fi’l-fikhi’l-islamijj, Muessesetur-Risala, 1414, h, 2/172-173.

[11] Imam Muhammed smatra da uvakufljenje nije perfektuirano sve dok se predmet vakufa ne preda muteveliji ili na korišćenje u namijenjene svrhe, sukladno prirodi svakog pred­meta. Vidjeti: Ibn Humam, Fethu’l-kadir,5/46.

[12] Malikijski pravnici, također, smatraju da uvakufljena stvar ostaje u vlasništvu vaki­fa, ne i plod i usufrukt, ali, za razliku od Ebu Hanife, smatraju daje vakuf neopoziv, pa nji­hovo prethodno mišljenje nema praktičnih posljedica po korisnike vakufa. Vidjeti: Derdir, Eš-Šerhu’l-kebir me’a Hašijetid-Desukijj, Matbe’a ‘Isa el-Babijj, 4/95.

[13] Mukata’ vakuf je vakufsko zemljište koje se daje u zakup nekoj osobi da na njemu izgradi svoj objekat, a da zauzvrat plaća redovno dogovorenu kiriju. Ovdje je u pitanju etažno vlasništvo. Vakuf je vlasnik zemljišta, a zakupoprimac objekta. Ovaj ugovor traje sve dok postoji izgrađeni objekat. Vlasnik objekta nikada ne može postati i vlasnikom zemljišta.

[14] Idžaretejn vakuf je vakuf koji podliježe dvozakupnom režimu. Prva zakupnina je znatno veća i ona se isplaćuje odmah, a druga je periodična i isplaćuje se mjesečno, ili godišnje, shodno dogovoru ugovornih strana.

[15] Vidjeti fusnotu broj 5.

[16] Vidjeti: Ibn Humam, Fethu’l-kadir, 5/40.

[17] U cilju potvrđivanja mišljenja Ebu Hanife.

[18] Sahihu’l-Buhari i Sahihu Muslim.

[19] Nejlu’l-evtar, 6/25.

[20] Ševkani, isto, 6/25.

[21] Vidjeti: isto, kao i fusnotu broj 6.

[22] Isto, 6/27.

[23] Vidjeti: Durejni, isto, 2/226-227.

[24] Vidjeti: Serahsi, El-Mebsut, 12/27-28.

[25] Vidjeti: Ševkani, isto, 6/27; Zejle’ijj, Nasbur-raja, 3/476.

[26] Vidjeti: Ibn Humam, Fethu’l-Kadir, 5/42.

[27] Vidjeti: Durejni, isto, 2/209, 217.

[28] Vidjeti: Nejlu’l-evtar, 6/21.

(Takvim, 2001, str. 37-49)

Podijeli sa prijateljima

Odgovori